23 January 2015

KAD JE BROH BIO DOM

Škotska
Kuće iz gvozdenog doba

Dun Troddan, iskopan 1920. Tom prilikom pronađeni su ostaci grnčarije, kamenog oruđa i staklene perlice. 
Planinareći po visokogorju Škotske (Scottish Highlands) dobijamo još jednu potvrdu kako je vreme ovde relativan pojam. Ceo predeo odiše patinom, i tmurna, vlažna klima taj utisak još više naglašava. Škotska je lepa i kad je vedro, ali teški oblaci i olovno nebo daju sjajan kontrast prastarom kamenu, jarko zelenoj travi i svuda prisutnom purpurnom vresu.

Iako cela oblast, uključujući i najzabačenije delove, danas poseduje sve pogodnosti modernog doba, meštani se ipak čvrsto drže tradicije i brižljivo čuvaju istorijske tekovine. Neke od njih su stare i preko dva milenijuma.


Na mapi je obeleženo mesto gde je zamak Eilean Donan, a zvezdicama su obeležena mesta gde se nalaze dva broha - Dun Telve i Dun Troddan
U blizini prelepog zamka Eilean Donan i naselja Glenelg, na 500 metara razdaljine nalaze se ostaci dve stambene strukture od slaganog kamena - Dun Telve i Dun Troddan. One nisu usamljeni primerci - ima ih širom zapadne i severne Škotske. Broh (Broch) je ljudsko stanište iz gvozdenog doba u obliku zarubljene kupe. Neki brohovi su bili izolovani, dok su oko drugih otkrivena čitava naselja. Još uvek niko nije potpuno siguran koja im je bila namena, mada moderni arheolozi ne prihvataju teoriju da su brohovi bili odbrambene vojne strukture. Ipak, samo poreklo reči broh (broch, od škotskog brough) označava utvrđenje. Jedna od starijih teorija je da je broh zapravo zamak kog su gradili Kelti, nakon što su ih ka severu potisnula belgijska plemena sa jugoistoka sadašnje Engleske, krajem drugog veka p.n.e, kao i kasnije, nakon invazije Rimljana od 43. godine n.e. na dalje. Jedno je sigurno - broh je izum pra-stanovnika Škotske, na šta ukazuju ostaci grnčarije kakvi su pronađeni samo u ovim krajevima. Isti ostaci govore da se u njima ipak aktivno živelo. Još jedna solidna činjenica dobijena je datiranjem radioaktivnim ugljenikom, a to je da je većina brohova, čiji se ostaci danas mogu naći u Škotskoj, grubo datira iz perioda od oko 1. veka p.n.e do 1 veka n.e.

Dun Telve, jedan od najbolje očuvanih brohova u Škotskoj
Najviši broh je Mousa na Šetlandu, visok čitavih 13 metara, sa prečnikom od 15 metara. Dun Troddan je visok 7 m i ima 17,5 m u prečniku, a Dun Telve, sa 18,3 m u prečniku, visok je 10,2 m.

Broh je imao samo jedan ulaz, obično metar širok, u većini slučajeva sa istočne strane (razlog je verovatno praktičan - ovde vetar duva uglavnom sa zapada). S obe strane ulaza, sa unutrašnje strane postoje udubljenja u kamenu koja su služila da se vrata zatarabe. Pored ulaza neki brohovi imaju i male otvore-osmatračnice.

Pretpostavka kako je izgledala unutrašnjost broha
Unutra stoji centralno ognjište i nekoliko pregrada koje dele broh na prostorije raznih veličina. To se najbolje vidi na 'luksuznim' brohovima na Orkniju koji su pregrađeni tankim kamenim pločama; oni prostiji su verovatno pregrađivani daskama. Takođe, prostor je bio izdeljen i horizontalno, na spratove. Na najnižem se verovatno držala stoka, dok su ljudi živeli na gornjim nivoima.
Glavni zid broha je šupalj - to su zapravo dva paralelna kamena zida sa praznim prostorom između koji se zove galerija. Smatra se da je razlog ovome ušteda u materijalu i smanjenje težine cele strukture, kao i bolja stabilnost, s obzirom da se spoljni zid ka vrhu postepeno sužava i približava unutrašnjem. Niže galerije su prostrane i mogle su služiti i za spavanje ili kao skladište. Međutim, svaki moderni graditelj takođe zna da je vazduh najbolja izolacija, pa su možda drevni neimari imali i to u vidu. Kod Dun Troddana, u ovom prostoru smešteno je i stepenište.


Ovde se lepo vidi struktura broha - dva kamena zida sa praznim prostorom - galerijom između njih.
Unutar broha, pri vrhu, mogu se videti i žljebovi celom širinom zida. Kod broha Dun Telve žljeb je na 9 metara visine i veruje se da je nosio krovnu strukturu. Imajući u vidu škotsku klimu, velike količine padavina i jake vetrove, ovakve građevine morale su imati krov. Kako je on izgledao, možemo samo da nagađamo. Ne postoje dokazi da je krov bio od kamena, pre će biti da su žljebovi nosili drvene grede na koje je slagana slama (nešto poput tipičnih engleskih seoskih kućica sa slamenim krovom - thatched roof).

Vres je uvek prisutan detalj škotskog pejzaža
Imajući sve ovo u vidu, možemo pretpostaviti da je život unutar broha bio veoma udoban: debeli zidovi su štitili od vetra, sa centralnog ognjišta se širila toplota koja je cirkulisala unutar cele građevine zahvaljujući šupljinama u zidu bez maltera (koji su služili i za luftiranje, pošto nije bilo prozora) i pela se na više spratove. Galerije između dva glavna zida bile su i zaštita od jake kiše koja je sigurno lako mogla da prodre kroz proreze između kamenja.

Procenjeno je da je u broh Dun Telve originalno ugrađeno oko 2000 tona kamena. A kako je očigledno znalački napravljen, u to doba mora da su postojali putujući eksperti, 'brohadžije', koje je valjalo angažovati prilikom gradnje.

Nakon razgledanja broha odlazimo u malu čajdžinicu na tek ispečene skonse i u robusnim domaćinima - brđanima pokušavamo da vidimo njihove daleke pretke koji su lovili jelene i pekli meso na ognjištu u brohu. A onda nastavljamo put preko živopisnih škotskih planina, gazimo potoke, prelazimo mostiće i veremo se po kamenju, istom onakvom kakav se pre par milenijuma koristio za zidanje ovih lepih građevina.

Koliko Škoti vole tradiciju može se videti i na primeru moderne građevine u obliku broha.

Zamak Eilean Donan





Još malo prelepog škotskog pejzaža




22 January 2015

OD LOMBOKA DO KOMODA

Ronjenje po Indoneziji 23. - 29. avgusta 2007.

Ikan Biru
Kada su nam se, pred kraj leta iz Singapura ka Mataramu, kroz prozorčić aviona ukazala tri mala ostrva Gili, pretrnuli smo od sreće, znajući da ćemo ubrzo stupiti na jedno od njih. Gili Trawangan, Meno i Air, tri su rajska ostrvceta između Balija i Lomboka. Prvi od njih je ronilački raj. Pre izvesnog vremena, tu se doselio jedan Irac, napravio ronilački centar i malo naselje sa bungalovima. Doveo je na ostrvo struju, otvorio restoran, turisti su počeli da dolaze, i ubrzo je ono malo meštana što tamo živi i koje je zaposlio počelo da ga ceni kao božanstvo.

Gili Trawangan, Air i Meno, iz vazduha (s leva na desno)
Gili Trawangan se za nekih pola sata može obići peške u krug. Osim malog popločanog dela ispred dajv centra, nema ulica a ni automobila. Atmosfera je veoma opuštena i sve deluje kao jedna mala hipi-komuna. Uveče u restoranu raspire roštilj pa se može probati riba koja je isto veče izvađena iz mora. I mi smo to veče uživali u plodovima mora, nakon što smo se malim gliserom prebacili ovamo sa Lomboka.

Gili Trawangan
Prenoćili smo u skromnom bungalovu i ceo naredni dan uživali na Giliju. Trećeg dana popodne ukrcali smo se na brod Ikan Biru. Ime broda na bahasa jeziku znači plavi marlin, blue marlin, baš kako se zove i ronilački centar. Dok se mi smeštamo, brod već plovi po uzburkanom moru. Ima nas osmoro gostiju, dva vodiča i posada broda. Ikan Biru je tradicionalni jedrenjak koji je adaptiran za potrebe ronilaca. Na maloj krmi nalaze se boce i oprema, u potpalublju su kabine, a na gornjoj palubi veliki prostor ispod tende sa ogromnim mekanim jastucima za izležavanje. Rešena da tu provedem prvu noć, zavalila sam se u jastuke i probala da zaspim. Pogrešna odluka. Kako je gornja paluba veoma visoka, a more je bilo vrlo nemirno, ljuljali smo se kao na vašaru. Povremeno bi nas čak zapljusnuo neki talas. Možda za neke sa čvrstim snom, ja ipak nisam od tih... Sledeću noć provodim na malom krevetu na sprat u kabini.

Uslovi na brodu su bazični, ali u tome je i čar. Akcenat je na ronjenju, obilnim obrocima između i izležavanju, uz poneki izlazak na kopno na uglavnom pusta ostrva. Večeri su naročito lepe, sa živopisnim zalascima sunca.

Ovom turom upravlja Vil Gudman (Will Goodman), mladić iz Engleske, sa problematičnom prošlošću iz koje se trgao zahvaljujući ronjenju. Izuzetno je odgovoran i predusretljiv, odličan ronilac i vođa zarona. Na brodu radi sve, od davanja instrukcija posadi na bahasa jeziku do pripremanja i posluživanja obroka. Priča nam da je jednom probao da obori svetski rekord u najdužem boravku pod vodom, iz prve mu nije uspelo, ali nakon ovog krstarenja smo saznali da je drugi pokušaj bio uspešan - ostao je pod vodom 48 sati i 8 minuta. Nedavno je oborio još jedan rekord - spustio se na dubinu od 300m pomoću ribridera, specijalne naprave koja reciklira vazduh. Roniti s Vilom na ovom putovanju bila je prava privilegija.
Naša ronilačka družina na brodu Ikan Biru, i Vil Gudmen (u plavoj majici)
Ovaj deo Indonezije sa nizom ostrvaca od kojih su mnoga nenaseljena, predstavlja granicu između dva različita mora koja se tu spajaju. Posledica toga su veoma jake struje, ali upravo je to ono što privlači najraznovrsniji morski svet.

Prvog dana se zagrevamo roneći na mestima Puali Mozo, Panjan Barat i Satonda. U smiraj dana izlazimo na ostrvo Satonda. Nema žive duše, ostrvo je nenaseljeno. Prilazi nam jedna mačka koja konstantno mjauče i vrti nam se oko nogu. Očigledno je izuzetno usamljena. Penjemo se uzbrdo i nailazimo na savršen prizor: okružen rastinjem stoji veliki krater vulkana, a u njemu - jezero.
Te večeri na brodu prisustvujemo najlepšem zalasku sunca, potom polako isplovljavamo i nastavljamo dalje u društvu delfina koji poskakuju tik uz brod.

Narednog dana već shvatamo zbog čega je Indonezija čuvena u ronilačkim krugovima: korali su nedirnuti, ogromni i šareni. Sve ribe koje smo već viđali u drugim tropskim morima ovde su dva ili tri puta veće, i ima ih mnogo više. Akcija je na sve strane, prisustvujemo lovu. Struja je jaka i Vil nam pokazuje da se držimo grebena.

Plektorhinkusi, barem tri puta veći od onih koji se mogu videti u Crvenom moru
Najlepši zaron doživljavmao 25. avgusta na mestu GPS GLL Castle Rock. Nismo znali gde pre da gledamo. Ovde je sve prepuno života: sa jedne strane se ogromni plektorhinkusi (sweetlips) mirno ljuljaju na struji, promiču kornjače, sa druge jure ajkule beloperke. Ispod jednog korala nailazim na gomilu mladih beloperki koje spavaju jedna na drugoj kao balvani.

Bebe-beloperke
Izlazimo na površinu u neverici, pitamo se da li smo sve to zaista videli...
Stižemo do Komoda. Opet beloperke i jedan ogromni napoleon. Potom izlazimo na kopno u potrazi za velikim gušterima sa Komoda. Pronalazimo ih lako zahvaljujući našem vođi Sulejmanu koji ide naoružan samo jednim štapom koji se račva na kraju. Videli smo dva. Mirno su spavali i nisu bili zainteresovani za nas. Pored njih videli smo i divljač, srne i divlje svinje kojima se gušter hrani. Tu su i kakadui... Pre napuštanja ostrva posećujemo minijaturnu improvizovanu pijacu gde domoroci prodaju rukotvorine. Prelepe su, kupujem figuru ribe izrezbarenu u volovskom rogu. To mi je najdraži suvenir.

Ostrvo Komodo je nacionalni park i jedino mesto na svetu gde žive istoimeni veliki i opasni gušteri

Guštere nam je pokazao Sulejman

Gušteri imaju smrtonosne bakterije u pljuvački, i love tako što ugrizu žrtvu, puste je da pobegne i potom, nakon što životinja ugine, prate miris lešine i bez greške je pronađu i pojedu.
Vraćamo se na brod, zadovoljni. Na noćnom zaronu na mestu Panai Merah zabavlja nas španska plesačica. Tu su i šarene krabe i jedna žaba-pecač.
Španska plesačica, najveći nudibrank (puž-gološkržnjak)
Sledećeg dana ronimo na Pulau Tengah. Društvo nam prave ogromni grboglavi papagaji. I tu, kao i na mestima Tatawa Besar i Sabayor razgledamo mnoštvo sićušnih životinja po kojima je ovo podneblje čuveno.




Dana 27. avgusta čeka nas još gomila iznenađenja: ronimo na mestima Tatawa Kecil, Batu Bolong i Couldron. Na ovom drugom srećemo tri velika napoleona i male beloperke. A treći, Couldron je bio izuzetno zanimljiv ali i smešan. Tokom plovidbe sreli smo još jedan ronilački brod i dobili informaciju da je kod mesta Couldron upravo viđena velika manta. Približavamo se i brzo opremamo za zaron. Mesto se nalazi između dva ostrvceta gde je tako jaka struja da more izgleda kao da vri. Vil nam daje instrukcije: skačemo sa izduvanim BCD-jevima, odmah se spuštamo do dna i hvatamo za korale. (Indonezija je inače jedino mesto gde vam kažu da se držite za korale - na drugim mestima je to zabranjeno, a ovde neophodno zbog struja). Tako smo i uradili, i ja sam se uhvatila za jedan bezazleni koral, pokušavajući da nađem mesto gde struja nije tako jaka. Uzalud, sve vreme mi se regulator žestoko tresao u ustima. Nisam smela da podignem glavu, plašeći se da će struja da mi skine masku. Međutim, sve vreme sam imala osećaj da me neko posmatra. Nakon par minuta podigla sam glavu da bih ugledala dva krupna oka. Bila je to jedna veoma simpatična riba-krokodil, sa ravnodušnim izrazom lica. Uspela sam i da je fotografišem.


Nakon nekog vremena provedenog na struji naišla je i ta čuvena manta, napravila jedan kolut napred pred našim očima i nestala, sve u desetak sekundi. Na znak prve osobe do nas (informacija se prenosi od jednog do drugog ronioca), naglo ostavljamo koral i prepuštamo se struji koja nas silovito nosi. Nekim čudom, okupljamo se na površini svi na istom mestu. Valjda nas je struja sve zajedno dotle dobacila. Ovaj zaron nije bio ono što smo očekivali, ali bilo je još i bolje. Avantura koju nećemo zaboraviti.

Skotna beloperka
Pretposlednjeg dana dolazimo opet na omiljeni GPS Point, pitajući se da li ćemo videti isti spektakl. Pod morem se nikada ne zna, i ako jedno mesto pohodimo 10 puta, može se lako desiti da svih 10 puta vidimo potpuno drugačiju scenu. Međutim, dobri stari GPS nije nas razočarao: opet gomila ajkula, ribe hirurzi, gofovi u lovu... Nailazim na veliku trudnu beloperku i jurim je...

Ribe-hirurzi
Popodne na mestu GPS Point Gili Banta nailazim na trakaste murine i jednu sipu koja se krije ispod korala. Prilazim joj, ona zauzima gard i stavlja pipke u odbrambeni položaj. Telo joj treperi dok menja boje a koža kostreši kao da ima bodlje.


Uveče sa broda gledamo pomračenje meseca. Sutradan, poslednjeg dana ujutru imamo izbor: da ronimo ili izađemo na jedno ostrvce. Biram ronjenje, naravno. Nisam pogrešila, ovo je najopušteniji zaron u mom životu. Nas preostalih troje zaluđenika za more spuštamo se relativno plitko i polako pretražujemo koral po koral. Nailazimo na čitav jedan novi mikro svet. Samo mesto je predivno, boje jarke i more mirno. Lebdim skroz opušteno iznad korala dok oči skeniraju teren.


Kozica

Sićušna flabellina i vrh mog nokta

Dva nudibranka Risbecia
Nakon zarona, Amerikanka Loren mi priča kako je od bake nasledila pristojnu sumu novca i rešila da krene na put oko sveta. Putuje već 14 meseci. Pre sedam meseci je počela da roni i sada je već dajv master. Mudro utrošen bakin novac.
Poslednja dva zarona pravimo oko ostrva Mojo i popodne krećemo nazad ka Giliju, ispunjeni ali i tužni što je gotovo. Svesni smo da nam je ovo krstarenje podiglo standarde i da će biti teško da ga ijedno drugo nadmaši.

***Detaljnije o bićima pomenutim u ovom tekstu može se pročitati u    knjizi Dubine, ovde: http://www.mediafire.com/view/pudvd8kjy91eqv1/DUBINE.pdf


BRODOM PO SIMILANIMA

Ronjenje - Similani 29. april - 02. maj 2006.
Ronjenje - Puket - Ko Pi Pi 05. - 06. maj 2006.


Nakon raznoraznih kopnenih avantura na Tajlandu, 28. aprila u Kao Laku (Khao Lak) ukrcasmo se na m/v Andaman ronilačkog centra Sea Dragon. Brod je prostran, praktičan i bazičan ali vrlo udoban. U potpalublju nema kabina, tu su samo tipični brodski kreveti, prizemni i na sprat, ali je svaki ograđen zavesicom i ima svoju poličicu za stvari. U policu staje minimum, i toliko je i potrebno. Jedan šorc i majičica, par kupaćih kostima... Toaleti su zajednički, i iako je na brodu dvadesetak ljudi, nikada nije gužva. Celu akciju vode veoma mladi ljudi, ozbiljni i odgovorni.

Improvizovani podvodni reljef na brifingu

U jutro 29. aprila rano buđenje. Tiskamo se oko lavaboa na donjoj palubi, peremo zube i trudimo se da se razbudimo. Sledi prvi brifing. Dovitljivi vodiči zarona prave reljef od raznih stvarčica koje su pri ruci, prekriju ih peškirom i slikovito objašnjavaju šta nas čeka, dok grickamo krekere i pijemo čaj. Prvi zaron - Barracuda point, Ko Ha (Koh Ha), peto ostrvo u similanskom arhipelagu. Oblačim šorti od 5mm, stavljam 5 kg tegova. Temperatura vode 30 stepeni. Idemo na 30 metara i ostajemo ceo sat. Voda je tirkizna ali mutnjikava - struje je mešaju, podižu sedimente sa dna, zbog čega ovde i ima pregršt života.

Nakon prvog zarona sledi obilan doručak. Doručak na livabordu je posebna stvar: pržena jaja, kobasice, slanina, tost, povrće, pomfrit, tajlandske nudle, voće... jede se sve, i to obilno, a kilogrami se ipak tope i raste mišićna masa.

Tog dana obišli smo još i The Wall kod ostrva br. 6 - Ko Paju (Koh Payu), Sharkfin Reef, a noćni zaron smo imali kod ostrva br. 8, Beacon Bay. Zaroni interesantni, svuda oko nas vrvi od života, ali najveća iznenađenja čekala su nas sutradan.

30. aprila ujutru ronimo kod ostrva br. 9, Ko Bangu (Koh Bangu). Mesto se zove Three Trees. Srećemo jato riba-šišmiša koje nas uporno prate. Prilazi nam i kornjača.


Na drugom zaronu na mestu Ko Bon (Koh Bon), prigodno zvanom 'The Only Place' jer je zaista jedinstveno, jedan od najlepših doživljaja u životu: spuštamo se na 30 metara i srećemo dve velike mante. Ooogromne su! Provodimo sa njima skoro ceo zaron. One kruže oko nas kao ptice i dozvoljavaju da im se skroz približimo. Prilazim jednoj i lebdim na pola metra ispod njenog stomaka. Izgleda da joj prijaju mehurići koje ispuštam, ne pokazuje nameru da ode. Deluje kao džinovski leteći tanjir koji se spušta iz svemira. Srce mi lupa. Ovo drago biće potpuno zrači dobrotom.



Na sledećem zaronu tog dana, kod ostrva Ko Ta Čai (Koh Ta Chai), na mestu Batfish Rock novo uzbuđenje: pred kraj zarona dolazimo do ogromne lopte od barakuda. One mirno kruže i puštaju me da se uvučem u sredinu jata. Kako smo blizu površine, njihova srebrna tela blješte pod zracima sunca.


Noćni zaron pravimo na Surinu - Au Pagat (Aow Pagat), nakon čega padamo u krevete i čvrsto spavamo iznureni od tolike sreće.

Prvi maj nam donosi ronjenje na Rišelje Roku (Richelieu Rock), gde se susrećemo sa termoklinom. Ovde su struje baš jake i donose hladnu vodu sa dna, koja se meša sa veoma toplom sa površine. Prilikom tog susreta dolazi do sporadične zamućenosti vode. Sad je mutno, ali ako se podignem ili spustim samo pola metra, potpuno se razbistri. Hladna struja prija, da malo rashladi površinsku od čak 31 stepena. Oko nas barakude, ribe-šišmiši, živopisne anemone i klovnovi... Nailazimo na veliku meduzu u kojoj se kriju mladunčad riba-kravica.




Drugog maja krećemo polako nazad i ponovo svraćamo na Ko Bon. I opet srećemo mantu. Ova je mladunče, raspon krila joj je 'samo' oko metar ipo. Igra se sa nama, pravi piruete i vrti preko glave, kao pravo dete. Najbolje što je moglo da se desi na kraju ovog krstarenja!

Brod lagano kreće nazad ka Kao Laku a mi sređujemo i pečatiramo log-book, prisećamo se raznih
događaja i razmenjujemo mailove. Ovaj brod je svet u malom, i pored sjajnog ronjenja, lepa stvar kod liveaboarda je što je to prilika da se upoznaju ljudi sa svih strana planete.
Kondukter iz autobusa nas odmerava...

U Kao Laku ulazimo u lokalni autobus i krećemo ka Puketu (Phuket). Autobus je izuzetno živopisan i osim nas nema ljudi sa 'Zapada'.
U Puketu vlada masovni turizam. Posećujemo čuveni Kabare Simon u kom pevaju i igraju prelepe devojke koje su zapravo - muškarci. Slikam se sa najekstremnijom...



Uvidevši da nam Puket baš neće leći na dušu, krećemo na dvodnevno ronilačko krstarenje do Ko Pi Pija (Koh Phi Phi). Ronimo 5. maja na olupini broda King Cruiser pa prelazimo na Ko Bida Nok i Nai (Koh Bida Nok, Koh Bida Nai). Pred našim očima svet kao u crtanom filmu. Vrhunac je na trećem zaronu kada nailazimo na leopard-ajkulu. Ona mirno spava na dnu kao beba, iako su joj oči otvorene. Prilazim joj i pravim gomilu fotografija. U jednom trenutku je ipak budim i ona se trgne i panično beži...



Još jednu leopard ajkulu srećemo sutradan na mestu Anemone Reef. Tog dana proslavljam 100. zaron na Ko Dok Mai (Koh Doc Mai). Iskrcavamo se na ostrvo Pi Pi koje je kao iz bajke. Sećanje na cunami je ovde još uvek jako i ostrvo se polako oporavlja. Ali kako u svakoj nesreći postoji i nešto dobro, iz istog razloga je ostrvo prazno, nema turista i mi uživamo na pustoj plaži.



Hajd'mo dalje, jer na Tajlandu ima još štošta da se vidi...

***Detaljnije o bićima pomenutim u ovom tekstu može se pročitati u knjizi Dubine ovde: http://www.mediafire.com/view/pudvd8kjy91eqv1/DUBINE.pdf




Predvorje

Predsoblje je tranzitna zona za mog psa. Kad ulazimo u kuću, tu joj brišem šape, skidam ogrlicu, pa puštam u dnevnu sobu i pritvorim vrata...